31
petak
svibanj
2013
ICTY, SDP, unutarnja okupacija i agresija
ICTY, privremeni međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije je i politički, ali nedovoljno politički sud.
Svojim neujednačenim i vrlo upitnim kriterijem je prikrio stoljeće srpskog ekspanzionističkog vojno-političkog angažmana, kako unutar Srbije, tako i van granica Srbije.
Postavlja se pitanje: Kako to da je Srbija (kneževina, kraljevina pa republika), zaostala feudalna turska provincija mogla provoditi tako agresivnu i osvajačku politiku protkanu diktaturama i ratovima?
Uz pomoć vanjske vojne, diplomatske i ostale pomoći.
Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da je Srbija doživjela u manje od sto godina tri velike intervencije (1914. napad AU i 1916. njemačku vojnu ekspediciju, 1941. njemačku vojnu ekspediciju i 1998. SAD vojnu ekspediciju).
Uistinu čudno. Uz pomoć engleza i francuza 1918. se šire po balkanu i okolici kao pobjednici. Prevratom su (iznutra) okupirali Crnu Goru. Istom politikom (unutarnje okupacije) su zauzeli Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu. Prethodno, 1913. U II. balkanskom ratu su okupirali vojno Sandžak i Kosovo. Što je vjerojatno bio pravi povod AU vojnoj intervenciji.
Istinska slabost ekspanzionističke Srbije se očitovala u pripajanju snagama iznutra nesrpskih zemalja.
Ni 1944. kada Bugari i Sovjeti oslobađaju srbiju, koja na krilima unutarnjih suradnika ponovno uspostavlja Jugoslaviju pod srpskom vojnom dominacijom nije izuzetak. Tek 1991., otvorenim vojnim napadom na republike bivše zajedničke države, Srbija pokazuje snagu akumuliranu u skoro stoljetnoj prijevarnoj pljački i militarizaciji svog društva na temelju te pljačke.
Treba uočiti diplomatsku crtu, pritajenog isčekivanja i kupovanja vremena. Postepeno jačanje i padanje vojno-diplomatske moći onih koje su okupirali.
Svi koji su bili u direktnom suživotu ili sukobu sa Srbima dobro znaju ili su znali domete i posljedice te politike. Ali, svjetski centri moći (što ne znači i centralni svjetski centri moći) pomažući zaostalu Srbiju (koja je bila izuzetan klijent u kupovini moći) svoju skoro stoljetnu politiku (oslonjenu i na druge razloge) prodaje oružja i diplomatske zaštite moraju (unatoč nama, svjedocima) prikriti.
Direktnim vojnim atakom, u želji ostvariti ekspanzionističke ciljeve, Srbija se oslabila.
Potom je pribjegla staroj (prokušanoj) metodi unutarnje okupacije. Dolaskom Račana i Mesića na vlast u RH, bitno je ojačala svoju (vrlo znanu) poziciju pri međunarodnom sudu ICTY. Sanaderov prevrat je samo zabluda hrvatskog puka, jer su Sanadera preko Manolića, vodili Srbi. Opet unutarnja okupacija. Nepotpuna, ali dostatna za novi udar. Josipović, kukuriku koalicija, Milanović, Pusić, ..
Rezultati su promptno vidljivi na rezultatima ICTY-a, međunarodnog suda.
Nedostatak diplomatske i ostale nacionalne politike u međunarodnim tijelima i na međunarodnoj sceni rezultira interesnim gubicima.
Zašto su slabiji Srbi dominirali u regiji skoro stotinu godina? Zašto su manjinske političke opcije bile na vlasti skoro sve vrijeme? Zašto je Račan došao na vlast 2000. g. Zašto je Sanader smijenio Račana, zašto je Kosor smijenila Sanadera, zašto je Josipović smijenio Mesića?
Svima je zajedničko nepopularnost i slaba podrška među glasačima. Unutarnja okupacija.
Svi su odreda elementi unutarnje okupacije. Srbija se vratila poniznom i pritajenom prvobitnom političkom konceptu. Uz podršku drugorazrednih ili trećerazrednih svjetskih centara moći.
Kad sami dozvoljavate okupaciju iznutra, nije vam očekivati razumijevanje stanja izvana. ICTY nas upozorava na nas same.
U slabašnoj pravnoj podlozi sudskog obračuna s agresijom i agresorima, međunarodna zajednica je utonula u pravno-politički konglomerat neispravnih tumačenja, koji idu na ruku agresorima i krvnicima. Nije bilo ništa drugo niti za očekivati. ICTY je od nastanka imao nezahvalnu ulogu borbe s vjetrenjačama. Širiti nadu uspostave pravde za čiju uspostavu nije imao (pravne) podloge.
Uistinu me ne čudi neučinkovitost i ćudljivost tog suda (koji je ljude držao u pritvoru po 10 godina da bi ih pustio na slobodu (bili krivi ili ne) bez isprike).
Međunarodno pravo nije na stupnju razvoja koje bi garantiralo bolje rezultate (pa ovaj sud treba shvatiti kao prilog boljem Svijetu, koji tek to treba postati).
A nas upozoriti na politiku unutarnje okupacije, koja međunarodnim institucijama bitno sužava djelokrug aktivnosti. (Normalno da sama Srbija element unutarnje okupacije nije mogla niti smisliti niti provoditi ...).
ICTY, SDP, unutarnja okupacija i agresija ...
komentiraj (3) * ispiši * #
29
srijeda
svibanj
2013
Tuđman je svetac
Liga Naroda nastala na inicijativu tadašnjeg predsjednika SAD-a Wilsona sa sjedištem u Ženevi. Imala je zadaću osiguranje mira i međunarodne suradnje. Nastala je iza Prvog svjetskog rata. Temeljni propis lige naroda bio je Pakt od 26 članaka usvojen na mirovnoj konferenciji 28. travnja 1919. Zalagala se za razoružanje, međunarodni sustav sigurnosti i rješavanje međudržavnih problema putem pregovora.
Preuzimajući ulogu međunarodnog arbitra propustili su na području jugoistočne Europe pokazati svoju pravičnost i uspostaviti željeni međunarodni pravno-državni poredak. Na mirovnim pregovorima su međunarodno priznali pravno neutemeljeno ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije, koja je prethodno u balkanskim ratovima okupirala Sandžak, Makedoniju, Kosovo.
Prva zgoda u kojoj je međunarodna organizacija napravila težak propust.
Nakon proboja Solunskoga fronta, 1918. srpska vojska zauzima Crnu Goru i u Podgorici postavljaju prijelaznu protuustavnu tzv. Podgoričku skupštinu na vlast koja optužuje Nikolu I. za izdaju, zbacuje ga sa prijestolja.
26. studenoga 1918. ista "skupština" izglasuje sjedinjenje Kraljevini Srbiji.
Hrvatsku su, prijevarno, uz pomoć nekolicine političara pravno neutemeljeno i po presedanu pripojili Kraljevini Srbiji u novu državu (koju tako nastalu međunarodna zajednica nije bila dužna priznati) Kraljevinu SHS, kasnije znanu kao Kraljevina Jugoslavija.
U tom ujedinjenju su sudjelovale Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, te su (iz vrlo znanih ili neznanih razloga) propustili izvršiti ujedinjenje (za koje je pitanje da li je bilo po volji većine stanovništva) definirajući vlastiti teritorij i zaštiti vlastite interese.
Hrvatski pacifisti okupljeni oko Stjepana Radića su dugo u takvoj tvorevini pokušavali smanjiti ili otkloniti posljedice tog i takvog ujedinjenja/okupacije. Potraživali su podršku i kod međunarodnih čimbenika.
Uviđajući da ta okupacija prerasta u trajnu, S. Radić je žrtvovao svoj život samoubilačkim višednevnim vrijeđanjem srbijanaca i srpske politike, što je dovelo do krvoprolića u Skupštini 1928.
Međunarodna zajednica se i tada oglušila o svoju zadaću posredovati i između malih naroda uvesti međunarodni pravni poredak. I tada su tolerirali srpski hegemonizam i ekspanzionizam. Nisu štitili međunarodno pravo.
Želeći stvoriti pravne okvire, koji nisu postojali, 1939. Kraljevina nudi Hrvatima i HSS-u Banovinu Hrvatsku u sklopu te Kraljevine. Granice te banovine, s elementima autonomije (djelomične državnosti) obuhvaćale su Hrvatsku (bez današnjih dijelova koji su bili pod talijanskom vlašću), Srijem sa Zemunom, dijelovi Posavine, dijelovi Hercegovine.
Međunarodna je zajednica još jednom propustila osuditi ekspanzionističku politiku Srbije, neutemeljene na željenim međunarodnim pravnim normama.
Godine 1941. je nastao raspad Kraljevine Jugoslavije. Pojedine, nesrpske cjeline su odvojene od Srbije. Liga naroda se raspala u tijeku rata, ali su na samom početku rata trolist SAD, SSSR i VB odlučili da neće priznati promijenjene granice. Međunarodna zajednica, jer se kasnije pokazalo da su Saveznici ratni pobjednici, prvi put ratom mijenjane granice ne žele priznati (iako su mali akteri tog rata uglavnom sudjelovali u ratu zbog granica).
Međunarodna zajednica je još jednom pokazala netaktičnost i neprincipijelnost tolerirajući zaobilaženje međunarodne pravne norme. Propustila je na ovim područjima uspostaviti države na međunarodnoj pravnoj normi.
Ujedinjeni narodi ili skraćeno UN, je međunarodna organizacija za održavanje mira i sigurnosti u svijetu, razvijanje dobrosusjedskih odnosa, ekonomsku suradnju, širenje tolerancije i promicanje poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda čovjeka.
Prihvaćanjem postratne Jugoslavije, pod Titovim vodstvom, unatoč nebrojenim ratnim zločinima koje je počinio, u članstvo UN-a (kao osnivačicu) međunarodna je zajednica još jednom pokazala potpunu nekompetentnost obzirom na vlastite ciljeve.
Tolerirajući titovu diktaturu i jednoumlje, skriveno iza samoupravljanja i nesvrstanosti (iako je naočigled te međunarodne zajednice poticao oružane sukobe diljem svijeta), protivno osnovnim načelima te organizacije, jasno su nam davali do znanja da je ta organizacija i međunarodni poredak u dubokoj krizi.
Titovo uplitanje u formiranje muslimanske nacije, dekretom, još je jedan atak na principe međunarodnog prava i povelje UN-a. Nikad nitko nije uputio negodovanje i izrazio nezadovoljstvo takvim postupcima čelnika jedne (vrlo neprilagođene) članice.
Padom socijalističko-komunističkog bloka i komunističkih diktatura (izvedenih mimo međunarodne organizacije), u revolucionarnom zanosu potlačenih na udaru promjena se našla i SFR Jugoslavija.
Nesavjesno ponašanje međunarodne zajednice se očitovalo u rezolucijama kojim su uspostavili embargo na uvoz oružja (s obrazloženjem kako je oružje JNA ravnomjerno raspoređeno po republikama, zanemarujući činjenicu da je služilo samo velikosrpskoj agresiji ...) još jednom su iskazali nedoraslost proklamiranim ciljevima.
Mi smo, građani te države, koristeći vlastita prava po zakonima te države i prava po povelji UN-a, bili mitraljirani, granatirani, napadani, izloženi brutalnoj sili. To nam je međunarodna zajednica priznala tek kad smo se, tko zna kakvim putevima, uspjeli oduprijeti toj zločinačkoj sili.
Priznanje Republike Hrvatske nije označio kraj agresije na Hrvatsku.
U sklopu takvog povijesnog odnosa međunarodne zajednice, koja je svojim nečinjenjem ili krivim činjenjem, prouzročila skoro stoljeće patnje postavlja se pitanje: Tko vjeruje da je Franjo Tuđman sudjelovao u zločinačkom pothvatu u BiH s namjerom da trajno raseli i pripoji dio međunarodno priznate države?
Tvrdnja: Tuđman na razmeđi pavelićeve politike cjelovite BiH u sklopu Nezavisne Države Hrvatske i mačekovog prihvaćanja pravno-hibridnog po prvi put teritorijalnog cjepkanja BiH, u suglasju s ponašanjem međunarodne zajednice prema takvim činima, u BiH nije vršio nikakve zločinačke pothvate, već je neodređenost međunarodne zajednice kroz povijest sublimirao u humanitarno djelovanje umanjujući ratnu krizu koju su prouzročili srbi, potaknutu međunarodnom pasivnošću.
Na skliskom tlu međunarodnog prava koje je uobličilo poprilično neprincipijelne odnose na ovim prostorima, Tuđman je ostao USPRAVAN. Zaista se moramo zapitati u ime čega je međunarodna zajednica tako bezdušno kršila vlastite principe i tolerirala zločin, proganjajući one koji su mu se suprostavljali!
Nakaradno je Tuđmana prozivati za zločinački pothvat u BiH za koju nije imao političke vizije ni snage za razrješenje te krize do humanitarno sudjelovati u ublažavanju krize.
Naime, na razmeđi pavelićeve opcije o cjelovitosti bosne u sastavu Nezavisne Države Hrvatske i mačekove (HSS) opcije Hrvatske banovine i međunarodne zajednice koja je propustila reagirati i 1918. i 1928. i 1939. i 1941. i 1947. po pitanju Jugoslavije i granica koje je trebalo priznati nakon raspada AU i turskog carstva nije imao niti jednog argumenta ni pretpostavke o budućnosti BiH.
U takvom loncu Tuđman nije imao stavova niti želja, ostavio je to pitanje budućim generacijama.
Sveo je svoj političko-vojni angažman na humanitarno ublažavanje krize u BiH.
Nakon sramne presude vodstvu Herceg-bosne, Tuđman je ostao USPRAVAN, putokaz za buduća pokoljenja po svojoj patničkoj ulozi, mirotvorac, humanist, SVETAC.
Međunarodna zajednica se još jednom (u nizu povijesnih zabluda) pokazala kao nedostojna pouzdanja u pravdu i nedostojna oslanjanja kao čimbenik mira.
Njihove su greške katastrofalne i imale su za posljedicu patnju mnogih nevinih žrtava, te će i ubuduće izazivati na isti tragikomični način podjednako stradanja.
FRANJO TUĐMAN JE SVETAC!
(Svakako će uz ovaj tekst biti objavljen i tekst mnogih paradoksalnih činjenica koje se ne uklapaju u tezu o zločinačkom pothvatu Franje Tuđmana ...)
komentiraj (3) * ispiši * #
28
utorak
svibanj
2013
Psiho(pato)-fiziologija jedne politike
Nedemokratska vlast u održanju svog statusa mora vršiti opetovano atakiranja na misaone procese svojih građana.
Svakodnevno zasipanje izvanrednim situacijama, koje ne ostavljaju vremena razmišljanju.
Odnarođena vlast ne radi u korist vlastitog naroda i nužno mora sustavno otklanjati pomisao od vlastitog (štetnog) djelovanja. Ukoliko pojedinac/građanin/pučanin ostane u osami i razmisli o postupcima takve vlasti, nužno će je smatrati nepoželjnom i nastojati otkloniti njen utjecaj.
Boljševička (prosrpska) Titova i titoistička vlast je stoga vršila svakodnevni pritisak na društvo u cjelini i pojedinca. Ta je i takva vlast morala dopirati do i naj beznačajnije osobe. U svakom kutku države.
Diktatura. Totalna diktatura.
Opsjednutost politikom i političarima. Opsjednutost društvom. Opsjednutost vođom (kult ličnosti).
Sve ima jednu jedinu zadaću. Napraviti otklon od razmišljanja. Fiziološki, potrebnog vremena za uočavanje problema i sazrijevanje rješenja.
Zato je socijalizam bio u permanentnoj krizi (domaći neprijatelji, protivnici revolucije, rušitelji tekovina, klero-fašisti, neprijateljska emigracija, protivnici samoupravljanja, ...).
Krizu je producirao sam sustav, kako ne bi izišli iz krize. (Usputna napomena: iz istog su razloga producirali nacionalnu netrpeljivost.)
Današnja vlast, u istom položaju, ali s bitno različitim okvirom mjera, sustavno producira krizu kao izvor svakodnevnih presija na zdrav razum. U okvirima u kojim nije moguće provesti totalitarizam i diktaturu, preostaje im brzo zasićenje. Svakodnevno, iznova stvaranje novih sukoba brzo će zasititi ovo mlado demokratsko društvo. I nestanak.
...
Potrošeni, ali neiskorišteni. Uistinu, zreli su za ropotarnicu povijesti.
komentiraj (4) * ispiši * #
komentiraj (1) * ispiši * #
19
nedjelja
svibanj
2013
UnaČelu
"Načela ustaškog pokreta" u 17 točaka, koje je obnarodovoao Ustaški poglavnik 1. VI 1933. u Glavnom ustaškom stanu:
1. Hrvatski je narod samosvojna etnička jedinica; on je narod sam po sebi i u etničkom pogledu istovjetan s nijednim drugim narodom niti je dio ili pleme kojeg drugog naroda.
2. Hrvatski narod ima svoje povijesno ime Hrvat; pod njim se pojavio u davno povijesno doba, pod kojim je prije 1400 godina došao u današnju svoju postojbinu i pod njim živi sve do danas. To njegovo ime ne može i ne smije zamijeniti nikakvo drugo ime.
3. Hrvatski je narod svoju današnju postojbinu već u pradavna vremena učinio svojom domovinom; u njoj se trajno nastanio. s njom se srastao i dao joj izvorno i prirodno ime Hrvatska. To ime ne može se zamijeniti ni jednim drugim imenom.
4. Zemlja koju je hrvatski narod u pradavno doba zaposjeo, te koja je postala njegovom domovinom, prostire se na više pokrajina; one su svoja posebna pokrajinska imena imale djelomice još prije dolaska Hrvata, dok su druga pokrajinska imena nastala kasnije; no sve te pokrajine sačinjavaju jednu jedinstvenu domovinu Hrvatsku, te nitko nema pravo da ikoju od tih pokrajina svojata za sebe.
5. Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao kao potpuno slobodan narod, i u to vrijeme seobe naroda vlastitom pobudom, pa je tu zemlju osvojio i zauvijek je učinio svojom.
6. Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao potpuno organiziran ne samo obiteljski nego i vojnički; te je odmah po dolasku osnovao svoju vlastitu državu sa svim obilježjima državnosti.
7. Svoju državu Hrvatsku, osnovanu već u vrijeme kad su mnogi drugi narodi živjeli još posve nesređeno (neorganizirano), hrvatski je narod održao kroz sve vjekove do svršetka svjetskog rata. On se nije nje - kao ni prava na nju - nikad , pa ni nakon svršetka svjetskog rata bilo kojim činom ili bilo kojim zakonitom odlukom odrekao, a niti je to svoje pravo prenio na koga drugoga. Tek mu je na svršetku rata 1918. god. tuđinska sila spriječila da svoja suverena prava dalje vrši u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj.
8. Hrvatski narod ima pravo da svoju suverenu vlast oživotvori u vlastitoj državi Hrvatskoj na čitavom svom etničkom i povijesnom području, to jest ponovo uspostavi svoju potpuno samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Tu uspostavu ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. Njega ne vežu nikakve međunarodne ni državopravne obaveze iz sadašnjosti ili prošlosti koje nisu u potpunoj suglasnosti s tim načelima, niti će se na takve obazirati u svojoj nezavisnoj državi Hrvatskoj.
9. Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto tako pravo ima svaki pojedini Hrvat, kao član te cjeline. Ta sreća i to blagostanje mogu se oživotvoriti i ostvariti za narod , kao cjelinu, i za pojedince, kao članove cjeline, jedino u posve samostalnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj koja ne smije, i ne može biti sastavnim dijelom, ni u kojem obliku, ni jedne druge države, ili bilo kakve ine državne tvorevine.
10. Hrvatski narod ima svoj suverenitet po kome on jedini ima vladati u svojoj državi i upravljati svim svojim državnimi narodnim poslovima.
11. U hrvatskim državnim i narodnim poslovima u samostalnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda. Isto tako ne smije o sudbini hrvatskog naroda i hrvatske države odlučivati ni jedan strani narod ili država.
12. Seljaštvo nije samo temelj i izvor svakog života nego ono samo po sebi sačinjava hrvatski narod, te je, kao takvo, nosilac i vršilac svake državne vlasti u hrvatskoj državi. I kraj svega toga, svi staleži hrvatskog naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu, budući da i ostali staleži u hrvatskom narodu, kojih su članovi pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korijen i porijeklo nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potiče iz seljačke obitelji, taj u devedeset sučajeva od sto nije hrvatskog porijekla ni krvi nego je doseljeni stranac.
13. Sva materijalna i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlasništvo su naroda, te je on jedini ovlašten da njima raspolaže i njima se koristi. prirodna bogatstva hrvatske domovine, napose njene šume i rude ne mogu biti predmetom trgovine. Zemlja može biti vlasništvo samo onog koji je obrađuje sam sa svojom obitelji, to jest seljaka.
14. Temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u hrvatskoj državi rad označava stupanj vrijednosti svakog pojedinca i ima pretpostavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja. Nitko ne može imati ikakvih posebnih prava nego svakome samo dužnosti prema narodu i državi daju pravo na obezbjeđen život.
15. Vršenje svih javnih funkcija vezano je uz odgovornost. Svatko tko u ime naroda ili države vrši javne poslove bilo koje vrste odgovara svojim dobrom i svojim životom za sva djela ili propuste. No, dužnost i odgovornost prema cjelini imaju biti temelj i svakoj djelatnosti u privatnom životu svakog pojedinog člana hrvatskog naroda.
16. Težište moralne snage hrvatskog naroda leži u urednom i vjerskom obiteljskom životu, njegova gospodarska snaga leži u seljačkom gospodarstvu, zadružnom životu i prirodnom bogatstvu hrvatske zemlje, obrambena snaga u organizatornim i prokušanim vojnim vrlinama. Prosvjetni i kulturni napredak hrvatskog naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokušanoj sposobnosti na polju znanosti, nauke i prosvjete. Industrija, obrt, koćna radinost i trgovina imaju biti ruka pomoćnica cjelokupnom seljačkom i općem narodnom gospodarstvu. Te grane života imaju biti polje poštenog rada i izvor dostojnog života radnika, a ne samo sredstvo gomilanja narodne imovine u rukama kapitalista.
17. Sukaldno uzgajanje, promicanje i usavršavanje svih narodnih vrlinai grana narodnog života zadaća je svih pregnuća javnog rada i državne vlasti kao takve, jer one daju potpunao jamstvo opstanka, vjekovnog bivstvovanja i blagostanja sadašnjih i budućih pokoljenja cjelokupnog hrvatskog naroda, te opstojnost i sigurnost nezavisne države Hrvatske. "
ANTE PAVELIĆ I USTAŠE, Bogdan Krizman, drugo izdanje, Plava biblioteka, Globus, Zagreb 1983.
Tako su sastavljena načela, koja s današnjeg stupnja razvoja međunarodnog prava, nije moguće u potpunosti prihvatiti (ali treba voditi računa da su sastavljena u vrijeme kad je međunarodno pravo imalo drukčiji oblik).
Vidljivo je da se ustaški pokret stavlja na čelo hrvatske nacije na međunarodnim pravnim normama, u želji zaustaviti i okupaciju i rastakanje (alijenaciju, otuđenje) hrvatske nacije i hrvatske države. Djelovanje tog pokreta uglavnom je okrenuto prema hrvatskom puku, ali je zbog uspostave hrvatske države imao sukob s pravoslavnim stanovništvom (hrvatskim vlasima) koje je bilo u službi Beograda (i kraljeve kuće).
U današnje vrijeme, zbog oružja za masovno uništenje, potpuna nezavisnost nije moguća, ali je u tim novim okvirima međunarodne suradnje suverenitet naroda vrlo bitan. Hrvatski puk ne može dozvoliti posrednika u odlučivanju u tim novim okolnostima svjetskog poretka.
komentiraj (1) * ispiši * #
14
utorak
svibanj
2013
Ustaše i četnici (u očima jednog Kineza)
Jugoslavenska ideja.
Boljševičko-jugoslavenska tumačenja nacionalnih država obiluje nelogičnostima.
Najbrojnije su nacionalne države u UN-u. Nacija kao nadtvorevina narodu obuhvaća stanovništvo teritorijalno ...
Formiranje nacija poklapa se sa pojavom industrijskog (po radu visoko specijaliziranog) društva. U takvom društvu normalno je da su ljudi teritorijalno vrlo povezani. Stanovništvo je uglavnom funkcionalno povezano u intenzivnoj proizvodnji.
Perjanice industrijskog društva ostvarile su pripadajuću moć proisteklu iz visokospecijalizirane i uspješnije proizvodnje.
Tada je nastupila protuakcija, utjelovljena u Internacionali. Internacionalizam nije zamisao povezivanja radnika (Proleteri svih zemalja, ujedinite se!) već zamisao internacionalnog udruživanja protiv malog broja visoko industrijaliziranih država.
Jugoslavenski komunisti (hrvatskih su se riješili), oslanjajući se na jugoslavenski ultranacionalizam ustrajavali su na unitarnom konceptu (teritorijalno najvećem i po broju građana kojeg su trebali pridobiti za jugoslavensku ideju najzahtjevnijem).
Četnici, koji su ustrajavali ili na jugoslavenstvu ili na Velikoj Srbiji, su srpski nacionalisti, koji po teritorijalnoj pretenziji i broju stanovništva koje im nije sklono imaju manje aspiracije od komunista.
Ustaše, s težnjom objediniti hrvatske krajeve, iako svrstavani u fašiste (zbog nepostojanja hrvatskog imperijalizma, ili danas korporativizma ) to nisu, iako svrstavani u ultranacionaliste, dvojbeno i nerazjašnjeno možda nisu niti ultranacionalisti (jer možda nisu niti nacionalisti).
Sve ovisi je li Hrvatska imala pravo na stvaranje hrvatske države u teritorijalnim okvirima na koje su ustaše pretendirali. Nakon raspada AU i Turskog carstva, ostaje pitanje tko je po međunarodnom pravu bio dužan uspostaviti državnu vlast na određenom teritoriju.
Jugoslavenski komunisti su uz internacionalizam provodili politiku desnog jugoslavenskog ultranacionalizma (što je stvaralo konfuziju). Zašto desnog? Zato što su sustavno siromašili ciljanu populaciju.
U Drugom svjetskom ratu, pod okupacijom i poticani od okupatora na ostvarenje nacionalnih ciljeva i Hrvati i Srbi su preko Ustaša i Četnika u većoj mjeri bitno odstupali od interesa jugoslavenskog boljševičkog unitarnog nacionalizma. Zbog internacionalizma. (Konfuzno!)
Dizali su ustanak nakon kapitulacije, bez ikakve logistike. Nijemci nisu vršili odmazde nad civilima zbog ustaša ili četnika, samo zbog partizana. Treba li navesti slučaj Kragujevca i stradanje 2500 civila za stradalih 25 njemačkih vojnika....
Sa zacrtanim ciljevima, jugoslavenski komunisti su imali najzahtjevniji zadatak, najudaljeniji od istinskog stanja, provodili su zacrtane ciljeve najzlobnijim postupkom (revolucija u ratu, što je zabranjeno međunarodnim ratnim konvencijama). Na kraju rata su intenzivirali svoje zločinačke radnje.
(Povodom učestalih istupa sdp-ovih dužnosnika (npr. Josipović) i grafitera o ustašama i četnicima kao izvoru krvoprolića zbog stvaranja nacionalnih država ... iako su jugoslavenski boljševici uzrok teških stradanja stanovništva nad kojim su željeli uspostaviti svoju vlast i ideologiju)
(Ne tako davno su, proglašavajući lopovima jednu stranku, pokušali oprati sve svoje grijehe namjernog siromašenja, genocida i zločina prema čovječnosti na temeljima gospodarskih krivih postupaka)
(Lažima. Lažu. Lagali bi.)
komentiraj (1) * ispiši * #
11
subota
svibanj
2013
Ustaški ustanak
O početku I. svjetskog rata iz memoara Vladka Mačeka:
... "Začas izađe iz kuće jedan poznati mi domobranski aktivni natporučnik, pa kad sam mu pristupio, reče mi: " Navlači uniformu, rat je!". I doista, drugo jutro rano već je bio cijeli Zagreb oblijepljen plakatima o mobilizaciji nekoliko vojnih zborova, među kojima se dakako nalazio i XIII. vojni zbor, koji je obuhvaćao Hrvatsku i Slavoniju.
Kako sam već rekao, postojala je u austro-ugarskoj vojsci zajednička vojska, te austrijsko i ugarsko domobranstvo, ali je osim toga bio predviđen i tzv. "pučki ustanak", u kojem su za vrijeme rata bile obavezane služiti osobe, koje su već odslužile svoju vojnu dužnost u trajanju od 15 godina. Prema tome spadale su u pučki ustanak osobe između 36 i 50 godina i one koje još nisu služile , dakle od 18. do 21. godine. Obveznici pučkog ustanka bili su razvrstani do navršene 42. godine u bojne jedinice, a od 42. godine dalje u tzv. etapne jedinice. Za više zapovjedničkih bojni jedinica bili su unaprijed dezignirani manje sposobni aktivni, ili već umirovljeni i bolje sposobni rezervni oficiri domobranstva. Tako sam i ja, jer su me držali "sposobnijim" rezervnim oficirom, bio dodijeljen 25. pučko-ustaškoj pukovniji kao zapovjednik 3. bojne satnije. ...
"
Vladko Maček, Memoari, Dom i svijet, 2003., Zagreb
Koncept pučkog ustanka bio je u austro-ugarskoj regularni način vojnog aktiviranja vojno sposobnih osoba koje su odslužile vojnu obavezu. Kombinacija je poziva starijih godišta i teritorijalnih postrojbi.
Koncept teritorijalnih jedinica bio je poznat i u sfrj-otu (http://hr.wikipedia.org/wiki/Teritorijalna_obrana) :
"Teritorijalna obrana je formirana 1969. kao sastavni dio doktrine opće narodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ). Uloga TO je bila mobilizacija muškog i ženskog stanovništva koji bi sudjelovali u obrani države. U slučaju rata, između 1 do 3 milijuna ljudi u dobi od 15 do 65 godina bi se borilo pod zapovjedništvom Teritorijalne obrane kao neregularna vojska ili gerilska skupina. U mirnodopskim uvjetima, oko 860.000 pripadnika TO je bilo uključeno u obuku i druge aktivnosti. Kako je i izvorno formirana, TO je bila iznimno decentralizirana i neovisna. Njezine jedinice su bile organizirane i osnovane od strane partije i vlasti u republikama, autonomnim pokrajinama i općinama, a njihovi zapovjednici su odgovarali najbližem zapovjedništvu JNA."
Interpolirajte i koncept i naziv koncepta na razdoblje II. svjetskog rata ....
komentiraj (3) * ispiši * #
03
petak
svibanj
2013
Velika nacionalna pljačka
Politika (političkih autsidera) ustrajava na relativiziranju ...
SDP je na političku scenu ubacio anonimuse (nevješte i nepolitične podmitljivce). U pozadini upravlja KOS-UDBA-LABRADOR mehanizam kojim upravljaju stari kadrovi.
Zašto im je potrebna nejasna politička odgovornost?
Jer su potrošeni u svojim stremljenjima otuđenju vlasti.
Vrlo zgodan politički manevar relativiziranja (koji je providan) ima za svrhu politički onesposobiti profesionalni politički kadar.
Mladi lavovi (kakva nam je reputacija), koji više podsjećaju na izgubljene mačiće, najbolji su protivnici staroj, politički izvitoperenoj nedemokratskoj gardi.
Čemu treća (neiskusna) politička opcija?
Cilj uzurpatora političke moći je legitimnim postupcima trenutne vlasti preokrenuti novčane tokove, osigurati novčane iznose u milijardama za buduća antidržavna djelovanja.
Nakon sloma te politike 1990. održavali su se samo na temelju novčanih zaliha koje su stvorili kroz 80-e godine prošlog stoljeća (i tuđmanovoj politici nacionalnog pomirenja koju nisu prihvatili već su kao slabiji prikrivali svoje stavove).
Nakon tog procesa, nastupilo je vrijeme novog punjenja zaliha ... te se ova vlast grčevito bori preoteti novčanu moć (nakon političke). Ova vlast je u lovu na veliku nacionalnu pljačku (vješto ograđenu stalnim lamentiranjem o 20 godina pljačke, što bi trebalo stvoriti osjećaj o tome kako više nema ničega za pljačkanje). Traže kapitalni ulov.
Osovina Novac - politička moć - politička vlast - novčana moć -Novac ( N-R-N, novac-roba-novac). Uvijek otuđeno. Potrebni su im neiskusni (političari??), uz narod koji se kroz povijest nije znao zauzeti za svoja prava.
Hrvatska mora prestati financirati vlastite protivnike.
Eh, Naši protivnici! (primitivci)
komentiraj (2) * ispiši * #
