Zašto nisu/nismo sudili Paveliću

Dr Anti Paveliću nije (nikad ??) suđeno ... a ipak je osuđen na smrt (u Kraljevini Jugoslaviji dva puta, u titovoj Jugoslaviji bez suda je osuđen na smrt povjeravanjem likvidacije titovim eskadronima smrti).
Što je to toliko opasno u ponašanju Dr Ante Pavelića da je osuđivan na smrt, anatemiziran za vrijeme života i poslije smrti?

Suprostavljao se određenoj politici, kroz legitimne institucije tadašnjih državnih tvorevina. Kao pravnik i političar sudjelovao je u političkom životu AU, zabranjeno mu je političko djelovanje u kratkom životu Države SHS, sudjelovao je u političkom životu Kraljevine SHS, u Kraljevini Jugoslaviji mu je zabranjen politički rad i dva puta je osuđen na smrt (sud u Beogradu ga je osuđivao oba puta na najstrožu kaznu u odsustvu), sudjelovao je politički i stvarao NDH, u titovoj (DFJ, FNRJ) Jugoslaviji mu je zabranjen politički rad. (Titovi eskadroni smrti su dobili zadaću pripremiti i izvršiti atentat na Dr. Antu Pavelića, što su i uradili u Buenos Aires-u (10. travnja, 1957.)).

Javno i nepokolebljivo protivljenje jugoslavenskoj ideji stvorilo je okružje stalnog atakiranja na život Dr. Ante Pavelića.


Kao osoba kojoj je uskraćeno pravo javno iznositi svoje političke stavove, bio je proganjan. Kao politički izopćenik i osuđenik (na smrt) imao je razumijevanja za (političku i svekoliku) nepravdu ...
U svojim političkim izjašnjavanjima, programima i nastojanjima nije težio nasilju koje mu se pripisuje.
Jednostrani prikaz Pavelićeva političkog djelovanja izostavlja diplomatska nastojanja borbe za hrvatsku državu. Samo ozbiljniji povjesničari navode Pavelićeva nastojanja kod Francuza, Engleza, ... u stvaranju hrvatske države. Odbijanjem svjetski centara moći pomoći (diplomacija je jedno od sredstava uspostave i priznanja države) u stvaranja hrvatske države suzio je prostor zastupanje ideje vlastite države.
...

Suđenje takvom političkom protivniku, u odsustvu (bez staljinističkih otrova i tortura), nije pogodno ni jednom režimu ...
Poznajući pozadinu (nastanka titova režima), dobru vezu ustaša i komunista (onih koji su zastupali Crvenu Hrvatsku), Hebranga i Krajačića (koji je Paveliću za vrijeme rata mogao doći bez najave), ukazuje na postojanje neke druge percepcije Pavelića (u očima titova režima).

Postoje dva klišea o Paveliću. Pavelić, domoljub, borac za neovisnost, ... Drugi kliše ustajava na izdajici, zločincu, fašisti, diktatoru, ...
Uz poklonike ta dva klišea postoji treća (najopasnija) strana. Nezainteresirani i neodlučni. Zbog njih se stalno promoviraju klišeji (kao da će medijsko ponavljanje Pavelićevih osobina promjeniti karakter samog Pavelića). Da, koristi se u dnevno političke svrhe (to je razlog zašto povjesničari nisu dominantni u ocjeni Pavelićeve i Titove ličnosti).

U ponavljanju Pavelićevih osobina, svi zaboravljaju na Dr. Antu Pavelića (zubara) koji je hrvatske interese izdao i predao hrvatsku državu bezuvjetno srpskim svinjarima (Karađorđevićima). Tim je činom (nelegalno) ponudio privid prava primjene sile (svojstvene državama) i izazvao spiralu (bezrazložnog) nasilja (u nastojanju osporavanja državnog prava). Onaj tko je Hrvatsku pučem predao u okupaciju je nevidljiv, a onaj tko se tome suprotstavio je zločinac ...


Okupacija je teška, ljudska zloba preteška (a laži bezgranične). Onaj tko narode baca u ropstva, spreman je i na laži kako bi opravdao svoje namjere. Specijalni rat (koji uvijek vodi ratu).